Mamadou

Još jedan član moje "porodice na daljinu". Upoznajte Mamadou!

Mamadou Oumar rođen je u Senegalu, regija Saint Louis, mjesta gdje puno familija ima problema sa preživljavanjem zbog velikih suša.

Ima 7 godina i šestero muške braće. Miran je dječak i roransku skolu pohađa vec 6 mjeseci. Njegovi roditelji se bave ratarstvom i stočarstvom, ali zbog ekonomskih problema bili su primorani poslati Mamadoua u roransku skolu.

Djeca koja su članovi te škole većinu dana provode u molitvi i učenju Kurana. A u slobodno vrijeme se igraju na cestama i u tim igrama zadobivaju lagane povrede i rane, koje se lako mogu inficirati a s vremenom mogu postati ozbiljne bolesti radi ne higijene koja vlada tim cestama. Također djeca spavaju u zajedničkim sobama gdje se razne bolesti vrlo brzo prenose te su izloženi i tom vidu ne higijene.

Zahvaljujući pomoći na daljinu, Nutriaid može kontrolirati higijenu škola ali i same djece te mogu intervenirati kada je to potrebno. Zbog čestih posjeta školama, ekipa Nutriaida provodi i edukaciju djece o higijeni.

Od kada Mamadou pohađa školu osim laganih prehlada koje su uspješno liječene odmah na početku, nasreću nije imao većih problema sa zdravljem.

Mamadou sa radosti sudjeluje u svim školskim aktivnostima, naročito na satu likovnog i učenju abecede.

Albert

Albert je dečak kojem je sudbina promijenjena mojim ulaskom u organizaciju Nutriaid.

Naime oduvijek sam imala poriv pomagati drugima ali s obzirom na posao teško da mogu to raditi konkretno svojim rukama kako sam oduvijek željela, ali na sreću novčana pomoć i te kako može biti od velike pomoći ako se nađe pravi put. Tako da moj ulazak u njegov život, iako samo novčani, promijenio je njegov život, olakšao njegovoj porodici da preživi teške dane ali promijenio je i moj život i daje jednu crtu mom Marcusu da shvati kako život nije svima bajka kao njemu.

Uvijek se hvali kako ima "brata", koji živi daleko u Africi i prepričava njegovu životnu priču, iako mislim da još nije potpuno svjestan kakav je život tamo i da je Albertu život bio u opasnosti, ali od nekuda treba krenuti. Nadam se da će mu takav odgoj pomoći da shvati da trebamo pomagati i biti prijatelji.

Planirala sam posjetiti Alberta i cijelu organizaciju Nutriaida u Ruwandi, nadam se da i budemo jednog dana i tako pripomogli svojim prisutsvom. Albert je imao 5 kg ? kada smo ga vidjeli prvi puta i vrlo je tužno bilo vidjeti ga...

Ali saznjanje svaki put kada bi dobila informacije o njemu da mu je bolje i da se razvija u zdravog i veselog dječaka, mijenja moju svakodnevicu, blagoslavlja me. Zahvalna sam na tome jer baviti se humanitarnim radom je davanje sebe za druge i ispunjavanje našeg postojanja, zapravo ispunjenje nas samih.

Albert je danas zdrav, slatko popunjen i veseo dječak.

Mhina

Priča kreće ovako … ljudi iz Asystel Volleya iz Novare su vrlo dragi i brinu o drugima, oduvijek su bili drugačiji, tako su se i prvi sjetili da putem odbojke pomognu djeci. Pozdravljam ih jer nas nisu iskoristili kao mnogi, za kalendare namijenjene muškoj publici i stavljanju novaca u svoj džep.

Ne znam kako je došlo do kontakta osim da se jednog dana pojavio fotograf, Paolo Sacchi, dosta zahtjevan, objasnio nam je ideju zajedno sa našim sportskim direktorom Massimom De Stefanom, i tako smo odvojili jedno prijepodne za foto session, bilo je interesanto i novo, ali saznanje da će neki kikici daleko u Africi nositi naš dres i fotografirati se, baš kao i mi, donijelo mi je unutarnje ushićenje. Dani su prolazili, nisam mogla dočekati kada će se pojaviti kalendar. Nisu nam ga htjeli pokazati da samog Božića, odnosno naše zadnje utakmice te godine.

Promocija kalendara je oborila s nogu, dopusitila suze i otopila najtvrdokornije. Moja slika sa Minhom je očaravajuća.

Ne znam koliko je kalendara prodano, ali znam da je meni pokazan put kojim sam i krenula i tako došla do Alberta i Mamadoua.

Znam da je na talijanskom jeziku, ako neko želi prijevod neka mi se obrati u odjeljku kontakt :)